| Donate | Contact Us | Materials | Subscribe | Israel-Palestine Timeline | Israel-Palestine News | |
 |
|
Stvarna priÄ?a o nastanku Izraela
Alison Weir je izvrÅ¡ni direktor “If Americans Knewâ€? (Kada bi Amerikanci znali). Fotografije i video-materijali koji se koriste kao reference u Ä?lanku mogu se vidjeti na web-siteu (http://ifamericansknew.org). Preveo: Haris Osmanagić Kako bi se bolje razumio palestinski zahtjev za Ä?lanstvo u UN-u, važno je razumjeti prvobitni potez UN-a po pitanju Izraela i Palestine 1947. godine. Stvaranje Izraela uobiÄ?ajeno se predstavlja na taj naÄ?in da je UN stvorio Izrael i da je svijet podržao ovaj potez, te da je i ameriÄ?ka vlada dala svoju podrÅ¡ku. U stvarnosti, iako je Generalna skupÅ¡tina UN-a preporuÄ?ila stvaranje židovske države na dijelu Palestine, ova preporuka nije bila obavezujuća niti je ikad implementirana od strane Vijeća sigurnosti. Drugo, Generalna skupÅ¡tina dala je tu preporuku tek nakon Å¡to su izraelski predlagaÄ?i nekim državama uputili prijetnje, a neke podmitili, kako bi dobili neophodne dvije trećine glasova. Treće, ameriÄ?ka administracija podržala je preporuku jer je imala u vidu domaće izbore i zauzela je ovaj stav uprkos neumornom prigovoranju od strane State Departmenta, CIA-e i Pentagona. Ova preporuka Generalne skupÅ¡tine bila je iskra koja je zapoÄ?ela nasilje u ovoj regiji. U dolazećim mjesecima, naoružano krilo proizraelskog pokreta, koje se već dugo spremalo za rat, izvrÅ¡ilo je seriju masakara i progona Å¡irom Palestine, implementirajući plan Ä?iji je cilj bio utabanati put za većinsku židovsku državu. Upravo ova oružana agresija i etniÄ?ko Ä?išćenje najmanje tri Ä?etvrtine miliona autohtonih Palestinaca stvorilo je židovsku državu na teritoriji gdje je, prije cionistiÄ?ke imigracije, 95% stanovniÅ¡tva bilo nežidovsko i gdje je i nakon godina imigracije 70% stanovniÅ¡tva ostalo nežidovsko. Uprkos Å¡aÄ?ici legaliteta koji su njegovi pobornici izvukli od Generalne skupÅ¡tine, Izrael je stvoren u atmosferi protivljenja ameriÄ?kih eksperata i vlada Å¡irom svijeta, koji su svoje oponiranje njegovom stvaranju gradili na pragmatiÄ?nim i moralnim temeljima. Bacimo pogled na pojedinosti. Pozadina preporuke UN-a za podjelu/partition 1947. godine UN se pozabavio pitanjem Palestine, teritorije kojom su tada upravljali Britanci. Pedesetak godina prije toga, pokret zvani cionizam zaÄ?et je u Evropi. Namjera ovog pokreta bila je osnovati židovsku državu u Palestini kroz protjerivanje kršćanskog i muslimanskog stanovniÅ¡tva koje je tada Ä?inilo viÅ¡e od 95% ukupnog stanovniÅ¡tva i kroz njihovu zamjenu židovskim imigrantima. Kako je u sljedećim godinama ovaj kolonijalistiÄ?ki projekat rastao, domaći Palestinci su reagirali povremenim naletima nasilja. Cionisti su ovo i predviÄ‘ali jer se ljudi obiÄ?no opiru protjerivanju sa svojih ognjiÅ¡ta. U razliÄ?itim pisanim dokumentima citiranim od strane palestinskih i židovskih historiÄ?ara, cionisti su razraÄ‘ivali svoju strategiju: kupovali bi zemlju sve dok prethodno stanovniÅ¡tvo ne bi u potpunosti emigriralo, ili, ukoliko ovo ne bi uspjelo, koristili bi nasilje kako bi ih otjerali. Kako je prva opcija dala svega nekoliko procenata zemlje, cionisti su stvorili odreÄ‘eni broj teroristiÄ?kih grupa kako bi se borili protiv Palestinaca i Britanaca. Terorista i budući izraelski premijer Menachem Begin kasnije se hvalio kako je donio terorizam na Srednji istok i svijet uopće. KonaÄ?no, 1947. Britanija je proglasila da će okonÄ?ati svoje upravljanje Palestinom, koja je stvorena odlukom DruÅ¡tva naroda nakon Prvog svjetskog rata te je pitanje Palestine predala UN-u. Do tog trenutka, cionistiÄ?ka imigracija i projekat otkupljivanja povećali su židovsko stanovniÅ¡tvo na 30% ukupnog i posjedovanje zemlje sa 1% na otprilike 6%. S obzirom da je jedan od temeljnih principa UN-a bio “samoopredjeljivanje narodaâ€?, oÄ?ekivalo bi se da UN podrži fer, demokratske izbore u kojima bi stanovnici mogli da stvore svoju nezavisnu državu. Umjesto toga, cionisti su zahtijevali rezoluciju Generalne skupÅ¡tine prema kojoj im je neproporcionalno dodijeljeno 55% Palestine. (Dok su rijetko ovo priznavali javno, njihov ustanovljeni plan bio je da kasnije preuzmu ostatak Palestine.) AmeriÄ?ki zvaniÄ?nici protive se planu podjele State Department energiÄ?no se protivio ovom planu, smatrajući cionizam suprotnim i ameriÄ?kim principa i ameriÄ?kim interesima. Autor Donald Neff bilježi da je Loy Henderson, direktor Ureda za bliskoistoÄ?na i afriÄ?ka pitanja pri State Departmentu, uputio dopis državnom sekretaru upozoravajući: “...podrÅ¡ka vlade SAD-a politici koja uspostavlja židovsku državu u Palestini bila bi suprotno želji ogromne većine lokalnog stanovniÅ¡tva s obzirom na njihov formu vladavine. Å taviÅ¡e, to bi imalo izuzetno Å¡tetan efekat na ameriÄ?ke interese na Bliskom i Srednjem istokuâ€?. Henderson je dalje naglasio: “Trenutno, SAD imaju moralni prestiž na Bliskom i Srednjem istoku, prestiž koji je iznad prestiža bilo koje druge velike sile. Izgubili bismo taj prestiž i vrlo vjerovatno bismo godinama nakon toga bili smatrani izdajicama visokih principa koje smo mi sami proglaÅ¡avali tokom rataâ€?. Kada su cionisti poÄ?eli vrÅ¡iti pritisak u UN-u za podjelu, Henderson je snažno preporuÄ?ivao protivljenje podržavanju njihovog prijedloga. Upozorio je da bi se takva podjela morala implementirati silom i naglasio je da to â€?nije zasnovano ni na kojem principu.â€? Nastavio je: “...to (particija) bi bila garancija permanentnosti palestinskog pitanja i njegovoj komplikaciji u budućnostiâ€?. Henderson je istakako: “...prijedlozi za podjelu definitivno ruÅ¡e principe izložene u Povelji (UN-a) kao i principe na kojima su zasnovani ameriÄ?ki koncepti vlasti. Ovi prijedlozi, naprimjer, zanemaruju principe poput samoodreÄ‘ivanja i vlasti većine. Priznaju princip jedne teokratske i rasne države i u nekim sluÄ?ajevima idu toliko daleko da diskriminiraju na temelju vjere i rase...â€? Henderson svakako nije bio jedini koji je ovo preporuÄ?ivao. Pisao je da njegovi pogledi nisu utemeljeni samo na miÅ¡ljenju struÄ?njaka u Odjelu za Bliski istok, već ih dijeli i “skoro svaki Ä?lan ministarstva spoljnih poslova ili odjela koji je u bilo kojoj znaÄ?ajnoj mjeri radio na bliskoistoÄ?nim problemimaâ€?. Henderson nije pretjerivao. ZvaniÄ?nik za zvaniÄ?nikom i agencija za agencijom usprotivili su se cionizmu. 1947. CIA je izvijestila da je cionistiÄ?ko voÄ‘stvo težilo ciljevima koji bi doveli u opasnost kako židove tako i “strateÅ¡ke interese zapadnih sila na Bliskom i Srednjem istokuâ€?. Truman se slaže sa proizraelskim lobijem MeÄ‘utim, predsjednik Harry Truman ignorirao je ovaj savjet. Trumanova poliÄ?ki savjetnik Clark Clifford vjerovao je da su židovski glasovi i prilozi od suÅ¡tinske važnosti za dobijanje predstojećih predsjedniÄ?kih izbora, i da bi podrÅ¡ka tom planu osigurala podrÅ¡ku njemu kao predsjedniÄ?kom kandidatu. (Trumanov protukandidat Dewey zauzeo je isti stav iz sliÄ?nih razloga.) Trumanov državni sektretar George Marshall, renomirani general iz Drugog svjetskog rata i autor Marshallovog plana, bio je bijesan vidjevÅ¡i kako su izborni ciljevi uzeli prednost nad politikom nacionalnog interesa. Osudio je ono Å¡to je nazvao “transparentnom prevarom kako bi se dobilo nekoliko glasova,â€? koji bi bili uzrok da “veliki dignitet Kabineta predsjednika bude ozbiljno umanjenâ€?. Marshall je pisao da je Cliffordov savjet bio “zasnovan na domaćim politiÄ?kim razmatranjima, dok je problem sa kojim su se susretali bio meÄ‘unarodne prirode. Prosto sam rekao da ukoliko bi predsjednik slijedio Cliffordov savjet i ako bih glasao na izborima, glasao bih protiv predsjednika...â€? Henry F. Grady, kojeg zovu “top ameriÄ?kim vojnikom u kritiÄ?nom periodu Hladnog rataâ€?, predsjedao je 1946. komisijom koja je trebala da pronaÄ‘e rjeÅ¡enje za Palestinu. Grady je kasnije pisao o cionistiÄ?kom lobiju i njegovom Å¡tetnom efektu po ameriÄ?ke nacionalne interese. Grady je tvrdio da bez cionistiÄ?kog pritiska, Amerika ne bi bila u stanju “zlovolje sa arapskim državama, koje su od iznimne strateÅ¡ke važnosti u naÅ¡em hladnom ratu sa Sovjetimaâ€?. TakoÄ‘er je opisao odluÄ?nu moć lobija: “Imao sam dosta iskustva sa lobistiÄ?kim grupama, ali ova je nastavila tamo gdje je moje iskustvo sa ostalim stalo... Bio sam na Ä?elu nekoliko vladinih komisija, ali ni u jednoj nisam vidio toliko nelojalnosti... S obzirom da nema politiÄ?ke snage koja bi se suprotstavila cionizmu, njegove kampanje su sklone tome da budu odluÄ?ujućeâ€?. BivÅ¡i državni podsekretar Dean Acheson takoÄ‘er se usprotivio cionizmu. Achesonov biograf piÅ¡e da je Achesona “brinulo da će Zapad platiti visoku cijenu za Izraelâ€?. Drugi autor, John Mulhall, bilježi Achesonovo upozorenje: “...da se (Palestina) transformira u židovsku državu sposobnu primanja miliona ili viÅ¡e imigranata, to bi u ogromnoj mjeri moglo pogorÅ¡ati politiÄ?ki problem i ugroziti ne samo ameriÄ?ke već i zapadne interese uopće na Bliskom istokuâ€?. Sekretar za odbranu James Forrestal takoÄ‘er je pokuÅ¡avao, iako bezuspjeÅ¡no, da se suprotstavi cionistima. Bio je iznimno ljut Å¡to je Trumanova bliskoistoÄ?na politika bila zasnovana na onome Å¡to je on nazvao “bijednim politiÄ?kim interesimaâ€?, tvrdeći da “politika SAD-a treba da bude zasnovana na ameriÄ?kim nacionalnim interesima, a ne na domaćim politiÄ?kim interesimaâ€?. Forrestal je predstavljao generalni pogled Pentagona kada je rekao da “nijednoj grupi u ovoj zemlji ne bi smjelo da bude dozvoljeno da utjeÄ?e na naÅ¡u politiku do te mjere u kojoj bi dovelo u opasnost naÅ¡u državnu bezbjednostâ€?. IzvjeÅ¡taj Državnog vijeća bezbjednosti upozorio je da je palestinski metež akutno ugrožavao bezbjednost SAD-a. IzvjeÅ¡taj CIA-e naglaÅ¡avao je strateÅ¡ku važnost Bliskog istoka i njegovih zaliha naftnih resursa. SliÄ?no, George F. Kennan, direktor Odjela za planiranje politike pri State Departmentu, je 19. januara 1947. izdao visoko povjerljiv dokument u kojem je navedena ogromna Å¡teta koju je plan za podjelu nanio SAD-u (“IzvjeÅ¡taj kadra za planiranje politike u vezi stava Sjedinjenih Država po pitanju Palestineâ€?). Kennan je upozorio da bi “važne ameriÄ?ke koncesije na naftu i prava na zraÄ?ne bazeâ€? bile izgubljene podrÅ¡kom plana za podjelu i upozorio da bi SSSR bila na dobitu sa planom podjele. Kermit Roosevelt, nećak Teddyja Roosevelta i legendarni obavjeÅ¡tajni agent, je joÅ¡ jedan u nizu onih koji su duboko pogoÄ‘eni ovim dogaÄ‘ajima, primijetili: “Proces kojim su židovi cionisti bili u mogućnosti da dobiju ameriÄ?ku podrÅ¡ku za podjelu Palestine demonstrira vitalnu potrebu za inostranom politikom utemeljenoj na nacionalnim, a ne na stranaÄ?kim interesima... Samo kada nacionalni interesi SAD-a, u svom najviÅ¡em smislu, budu imali prednost nad svim drugim razmatranjima, može da se razvije jedna logiÄ?na, delekovidna politika. Nijedan ameriÄ?ki politiÄ?ar nema pravo da kompromitira ameriÄ?ke interese kako bi dobio stranaÄ?ke glasove...â€? Nastavio je rijeÄ?ima: “SadaÅ¡nji kurs svjetske krize će u uvećanoj mjeri dovoditi Amerikance do shvatanja da će njihovi nacionalni interesi i interesi predlagane židovske države u Palestini biti u konfliktu. Nadati se da se ameriÄ?ki cionisti i necionisti uhvate ukoÅ¡tac sa stvarnošću ovog problema.â€? ÄŒelni Ä?ovjek Odjela za bliskoistoÄ?na pitanja pri State Departmentu, Gordon P. Merriam upozorio je protiv plana podjele pozivajući se na moralne osnove: “AmeriÄ?ka podrÅ¡ka podjeli Palestine kao rjeÅ¡enju tog problema može biti opravdana samo na osnovu arapskog i židovskog pristanka. U suprotnom, krÅ¡ili bismo princip samoopredjeljenja naroda koji je zagarantiran Atlantskom poveljom, Deklaracijom UN-a i Poveljom UN-a, Å¡to je princip koji je duboko ukorijenjen u naÅ¡oj vanjskoj politici. ÄŒak bi i opredjeljenje Ujedinjenih nacija za jednu takvu podjelu, a u odsustvu takvog (obostranog, op. prev.) pristanka, bilo izvrganje ruglu i krÅ¡enje sopstvene povelje.â€? Merriam je dodao da bi, bez pristanka, “krvoproliće i haosâ€? uslijedili, Å¡to je, tragiÄ?no, jedna precizna prognoza. Jedan interni memorandum State Departmenta precizno je predvidio kako će Izrael biti roÄ‘en putem oružane agresije, a pod plaÅ¡tom odbrane: “...Židovi će biti stvarni agresori na Arape. MeÄ‘utim, židovi će tvrditi da samo brane granice države utvrÄ‘ene od strane UN-a... U sluÄ?aju takve arapske pomoći izvana, židovi će doći u Vijeće sigurnosti sa tvrdnjom da je izvrÅ¡ena oružana agresija na njihovu državu i koristit će sve naÄ?ine da sakriju Ä?injenicu da je zapravo njihova sopstvena oružana agresija spram Arapa unutar (države, op. prev.) prouzrokovala arapski kontranapad.â€? AmeriÄ?ki vicekonzul William J. Porter predviÄ‘ao je joÅ¡ jedan ishod plana podjele: da nijedna arapska država neće ni postojati na teritoriji Palestine. Proizraelski pritisak na Ä?lanove Generalne skupÅ¡tine Kada je postalo jasno da preporuka za podjelu nije imala neophodne dvije trećine podrÅ¡ke Generalne skupÅ¡tine UN-a kako bi proÅ¡la, cionisti su progurali odlaganje glasanja. Ovo odlaganje su zatim koristili kako bi izvrÅ¡ili pritisak na brojne nacije kako bi glasale za preporuku. OdreÄ‘en broj ljudi kasnije je opisao ovu kampanju. Robert Nathan, cionista koji je radio za ameriÄ?ku vladu i koji je bio posebno aktivan u židovskoj agenciji, nakon toga je pisao: “Koristili smo svako sredstvo koje nam je bilo pri ruciâ€? poput toga da su odreÄ‘enim delegacijama govorili kako bi iskoristili svoj utjecaj da blokiraju ekonomsku pomoć svakoj zemlji koja ne bi glasala onako kako su to oni htjeli. Drugi cionista je ponosno izjavio: “Svaki trag je sa ekstremnom pedantnošću provjeren i slijeÄ‘en. Bez obzira bila to najmanja ili najudaljenija nacija, kontaktirana je te joj se dodvoravalo. NiÅ¡ta nije bilo prepuÅ¡teno sluÄ?ajnosti.â€? Bernard Baruch, kapitalista i dugogodiÅ¡nji savjetnik predsjednika, rekao je Francuzima da će izgubiti ameriÄ?ku pomoć ukoliko budu glasali protiv podjele. Glavni pomoćnik direktora Bijele kuće David Niles organizirao je pritisak na Liberiju pomoću kauÄ?ukovog magnata Harveyja Firestonea, rekavÅ¡i liberijskom predsjedniku da ako ne bude dao svoj glas “zaâ€?, da će Firestone odustati od svoje planirane ekspanzije posla u toj zemlji. Liberija je glasala za podjelu. LatinoameriÄ?kim delegatima reÄ?eno je da bi projekat izgradnje panameriÄ?kog autoputa bio vjerovatniji ukoliko bi glasali za podjelu. Žene delegata su dobijale vizonske kapute (žena kubanskog delegata vratila je svoj); navodno je predsjednik Costa Rice, Jose Figueres, dobio blanko Ä?ekovnu knjižicu. Haitiju je obećana ekonomska pomoć ukoliko bi odustali od protivljenja particiji. DugogodiÅ¡nji cionista, sudija Vrhovnog suda, Felix Frankfurter, je zajedno sa deset senatora i Trumanovim domaćim savjetnikom Clarkom Cliffordom uputio prijetnju Filipinima (sedam prijedloga zakona vezanih za Filipine bilo je na Ä?ekanju u Kongresu). Prije samog glasanja, filipinski delegat je dao vatren govor protiv particije, stajuću u odbranu nepovredivog “praiskonskog prava naroda da sam odreÄ‘uje svoju politiÄ?ku budućnost i da zadrže teritorijalni integritet svoje zemlje...â€? Nastavio je sa time da nije mogao da vjeruje da bi Generalna skupÅ¡tina sankciorala pokret koji bi vratio svijet “nazad na put opasnih principa rasne iskljuÄ?ivosti i arhaiÄ?nih dokumenata teokratskih vladaâ€?. Dvadeset Ä?etiri sata kasnije, nakon intenzivnog cionistiÄ?kog pritiska, delegat je glasao za podjelu. AmeriÄ?ka delegacija u UN-u bila je toliko bijesna kada je Truman insistirao da podrže plan podjele, da je direktor Odjela za pitanja vezana za UN pri State Departmentu poslat u New York kako bi sprijeÄ?io delegate od grupnog davanja ostavke. 29. novembra 1947. rezolucija o podjeli, Rezolucija broj 181, je proÅ¡la. I dok je ova rezolucija Ä?esto citirana, imala je ograniÄ?en (ako ikakav) legalan utjecaj. Rezolucije Generalne skupÅ¡tine, za razliku od rezolucija Vijeća sigurnosti, nisu obavezujuće državama Ä?lanicama. Iz ovog razloga, rezolucija je zahtijevala da “Vijeće sigurnosti preduzme neophodne mjere kako je predviÄ‘eno planom implementacijeâ€?, Å¡to Vijeće sigurnosti nikad nije uradilo. U pravnom smislu, rezolucija Generalne skupÅ¡tine je bila “preporukaâ€? i nije stvorila nikakvu državu. Ali, ono Å¡to je realizirano ovim Ä?inom jeste poÄ?etak oružanih sukoba u Palestini. U okviru nekoliko mjeseci (i prije nego Å¡to Izrael bilježi poÄ?etak rata za svoje osnivanje), cionisti su nasilno iselili 413.794 ljudi. CionistiÄ?ke vojne jedinice su se tajno spremale za rat prije glasanja u UN-u i nabavile su teÅ¡ko naoružanje, jedan dio toga kroz raÅ¡irenu mrežu krijumÄ?arenja oružja u SAD-u pomoću odreÄ‘enog broja Ä?elnih grupa. UN je na kraju uspio da stvori privremeno i veoma djelimiÄ?no primirje. Å vedski medijator u UN-u, koji je prethodno spasio hiljade židova od nacista, poslan je kako bi vodio pregovore oko okonÄ?avanja nasilja. Izraelski atentatori su ga ubili i Izrael je nastavio ono Å¡to on zove “rat za nezavisnostâ€?. Na kraju ovog rata, koristeći veću vojnu silu od one koju su njegovi protivnici posjedovali i kroz nemilosrdnu implementaciju plana da se istjera Å¡to viÅ¡e nežidovskog stanovniÅ¡tva, Izrael je konaÄ?no nastao, i to na 78% teritorije Palestine. Najmanje 33 masakra su sprovedena nad palestinskim civilima, polovina od njih prije nego Å¡to se ijedna arapska armija umijeÅ¡ala u konflikt, stotine sela je opustoÅ¡eno i sravnjeno sa zemljom, a tim kartografa je poslat kako bi svaki grad, naselje, rijeka i brežuljak dobili novo, hebrejsko ime. Sve tragove palestinskog naseljavanja, historije i kulture trebalo je izbrisati iz historije, napor koji je skoro pa uspio. Izrael, koji tvrdi da je “jedina demokratija na Srednjem istokuâ€?, odluÄ?io je da ne proglasi zvaniÄ?ne granice niti da napiÅ¡e ustav, Å¡to je situacija i danas. 1967. Izrael je uzeo i viÅ¡e palestinske i sirijske zemlje, Å¡to je sad ilegalno okupirana teritorija, s obzirom da je aneksiranje zemlje vojnim osvajanjem mimo granica propisanih savremenim meÄ‘unarodnim zakonom. Od tada pa do danas, Izrael je nastavio svoju kampanju rasta kroz oružanu akviziciju i ilegalnu konfiskaciju zemlje. S druge strane, “pravo na postojanjeâ€? izraelske države zasnovano je na navodnom “pravuâ€? koje je izvedeno iz moći, Å¡to je jedan zastario koncept koji meÄ‘unarodne pravne konvencije ne priznaju, već ga, Å¡taviÅ¡e, naroÄ?ito zabranjuju. |
| |||||||||||||||||||
|
This website is printer-friendly. Please Print this article and share it with your friends and family. IF AMERICANS KNEW |
||||||||||||||||||||
